Autoru se čini da nije moguće dosegnuti najdublje dno
biografije, ni konačni oblik sudbine
opisujući spoljašnji
tok
života, ni psihološkom analizom, ma kako ona
duboko dopirala. Suštinske
karakteristike ljudskog
života leže u potpuno drugačijoj dimenziji
duha, ne u
kategoriji činjenica, već u njihovom
duhovnom smislu.
Reći da je ovo roman o Brunu Šulcu nije dovoljno. Delimično ima
istine u tvrdnji da poznate ličnosti postaju literarni junaci kako bi pojačali
intrigu. Međutim, uvek postoje dodatni (često presudni) razlozi zbog kojih
pisci odlučuju da im junaci budu drugi pisci. Na tri primera savremenog evropskog romana
to se lako može proveriti. Peter Esterhazi u KNJIZI O HRABALU kaže: "Pisac je s jedne strane osećao
kako dobro razume Hrabala, a, u tome valjda još nije bilo taštine, utvrdio je
da se međusobno prilično razlikuju. Konkretno: u svemu. Kao dva jajeta, tako su
se razlikovali. Ali je upravo u tome reč, pisac se zagledao u sopstvenu
drugost, sopstvenu stranost." Aleksandar Genis u romanu DOVLATOV
I OKOLINA navodi: "Knjige o drugima se pišu kada
nemaš šta da kažeš o sebi. U ovom slučaju to nije tako. Pišem je upravo stoga
što nameravam da popričam o sebi. Ali da bih dosegao dalje, treba mi povisoko
drvo." Narator u romanu FLOBEROV
PAPAGAJ Džulijana Barnsa postavlja nekoliko pitanja:
"Zašto nas književno delo nagoni da tragamo za piscem? Zašto ne možemo da
ga ostavimo na miru? Zašto nam same knjige nisu dovoljne?" Umesto odgovora
stoji napisana knjiga.
"U samom faktu pojedinačnog postojanja sadržana je ironija,
prevara, šatrovački jezik", kaže na jednom mestu Šulc. Sve funkcioniše po
"pravilu panmaskenbala". Kakva li je tek maskarada, pomislio sam,
kada se susretnu dva pojedinačna postojanja?
Zato u romanu ĆILIBAR, MED,
OSKORUŠA Šulc piše pisma koleginici, profesoru književnosti, sa kojom radi u drohobičkoj gimnaziji i prema
kojoj gaji "naročitu vrstu osećanja". Ali, moj Šulc zna isto što i
Hamvaš: "Zavođenje je neplodno i prazno, besciljno i besmisleno... Iz
zavođenja ništa ne izlazi: sve je magična igra šarene, opojne i varljive
spletke koja očarava i zasenjuje, ali kad se rasprši, i zavodnica i zavedeni
ostaju sami, razočarani, jadni, gorki i prazni." Zna to i žena kojoj Šulc
upućuje pisma i koja ta pisma prevodi na nemački, iz straha da joj ih muž ne
otkrije. Oni, ipak, pristaju na igru. Igra je posljednje pravo kojeg bi hteli
da se odreknu. Na razvalini te igre i đubrištu knjiških sentimenata, ipak, kao
da se rađa nešto što bi se, uslovno, nazvalo ljubav ili voljenje.
Uz to, ovaj roman je vodena knjiga; ta voda teče između obala patetike i
ironije, između oponašanja i spontanosti, između mudrosti i banalnog. Šulcova
ljubavna pisma protiču između dve nepristupačne i opasne obale: Scile
autoriteta (Predgovor srpskom izdanju)
i Haribde anonimnosti (Pismo uredniku).
Neko će se, s pravom, zapitati: zašto baš Šulc?
Zato što je bio jedan od najusamljenijih ljudi za koje znam. Zato što je iz
te usamljenosti tako očajnički zavapio za pomoć. Čitava njegova spisateljska i
likovna avantura jeste potraga za Drugim. Zavođenje najređe vrste. (A zavođenje
je naročita vrsta mazohizma.) Zato, jer
sam prilikom prvog susreta (koji je "često i presudan") sa njegovim
"likom i delom", imao déjà
vu iskustvo. Učinio mi se odnekud poznatim, kao sastavni deo mene. ĆILIBAR, MED, OSKORUŠA je potraga za Šulcom u meni. Pokušaj privatnog
istraživanja koliko u Šulcovoj mitologiji ima delova koji bi se mogli nazvati i
mojim.
Ono što me sa Šulcom još veže, jeste život u provinciji i odrastanje na
granici. Ovaj roman je pisan u srbijanskoj provinciji, posle progonstva iz
zavičaja (Krajine), posle detinjstva na graničnom području gde se ukrštaju
carstva, religije, narodi i pogledi na svet.
Pišući roman, pružio sam mogućnost Šulcu da ne liči na sebe i da njegova
pisma ne budu puki pastiš njegovih
pripovedaka. (U savremenoj literaturi ima toliko neuspešnih i praznih pastiša.)
Omogućio sam mu, dakle, da kroz formalne pogodnosti (pisma ženi do koje mu je,
nesumnjivo, stalo i koja je, po njemu, njihov jedini svedok) bude iskreniji,
ali iskreniji na drugačiji (možda
istinitiji) način.
Smatrao sam besmislenim da ponavljam postupke slavnih
prethodnika i da od krhotina Šulcovog života rekonstruišem njegove ljubavne
preokupacije. Vreme rekonstrukcija je prošlo. Dozvolio sam sebi luksuz da konstruišem njegov ljubavni život od
vlastitog mliva, sa svim specifičnostima mesta i vremena u kojima sam živeo i
živim. (Otud roman poseduje i
polemički refleks, opravdavajući Borhesovo,
i ne samo njegovo, uverenje da svaka knjiga mora imati protivknjigu, ili
protivknjige.) Ako današnji pisci ne pišu bolje od svojih prethodnika, makar
pokušavaju da budu iskreniji od njih. Iskreniji, pre svega, prema sebi.
Vlastitoj lektiri omogućio sam da "fermentira"
i tako osmišljava postojeće šavove, popunjava praznine i izbegava crne rupe.
Moj Šulc često proviruje ispod Kafkinog šinjela. (Tako su u jednom trenutku one
Kafkine poslednje napisane dve tačke u
pismu roditeljima poistovećuju sa dvema rupama na Šulcovom telu kroz koje su
prošli smrtonosni meci.) Ova knjiga je, između ostalog, i potraga za duhovnim
očinstvom. Dakle, nije potraga za stvarnim ocem, kao, na primer, kod Kiša, nego za ocem koji me neprestano stvara i regeneriše. Za ocem, kojem sam i
sam otac.
Ako sam u nečemu, čini mi se, uspeo - onda je to
naslućivanje tragova Šulcovog pokretačkog impulsa i prepoznavanje samo njemu
svojstvenog energetskog potencijala,
jezičkog i pripovedačkog, koji dovodi do same granice zasićenja.
Ona Brunova sonda koja se spušta u
bezimeno, u mom romanu
tek povremeno izranja na površinu njegove biografije i zahvata po koju
opštepoznatu činjenicu, da bi se ponovo spustila u dubinu, u potrazi za mogućim
i verovatnim.