www.brunoschulz.prv.pl 

 

 

 

 

"W ułamkach zwierciadła". Konferencja naukowa w obchody 110. rocznicy urodzin i 60. rocznicy śmierci Brunona Schulza 1892-1942 (Lublin, 18-21 listopada 2002)

 

 

 

 BRUNO ŠULC U LUBLINU

 

 

Povodom 110 godina od rođenja i 60 godina od smrti Bruna Šulca (1892-1942) na Katoličkom univerzitetu u Lublinu od 18. do 21. novembra 2002. godine održana je naučna konferencija posvećena književnom i likovnom delu ovog velikog poljskog umetnika. Skup je pozdravnim govorom svečano otvorio rektor tog univerziteta, prof. dr hab. Andžej Šostek, koji je posebno naglasio značaj ovakvog okupljanja, baš na tom mestu i baš oko ovog autora, čija nesretna sudbina nastavlja svoj paradoksalni tok i toliko godina posle njegove tragične smrti u getu. Tokom prvog dana konferencije pročitan je i telegram koji je stigao iz Drohobiča, iz Šulcovog rodnog grada koji je danas deo Ukrajine, a na čijem univerzitetu se takođe održavala nešto skromnija ali slična manifestacija. Lublin je i pre deset godina, na veliki Šulcov jubilej koji se obeležavao širom sveta, povezao ova dva grada, a ove godine je konferencija povezala i dva doskora konkurentna univerziteta u Lublinu. Cela manifestacija je organizovana u saradnji sa drugim naučnim i kulturnim institucijama iz Poljske, ali najveću zaslugu za uspeh konferencije ima svakako inicijator ovog skupa i jedan od najvećih poznavalaca Šulcovog života i dela – prof. Vladislav Panas, upravnik Katedre za teoriju književnosti na Katoličkom univerzitetu u Lublinu.

Za četiri dana trajanja konferencije pročitano je ukupno 37 referata, koji svaki za sebe donosi izvesni pomak u šulcologiji. Osim naučnika iz cele Poljske, učestvovali su i gosti iz Izraela, Irske, Italije, Mađarske, Nemačke, Srbije, SAD-a i Ukrajine. Raznovrsnost tema i pristupa predstavlja najveći kvalitet ove konferencije, što je karakteristično za većinu ovako velikih međunarodnih manifestacija.

Istorija ezoterije i misticizma pomogla je nekim autorima da dublje proniknu u Šulcov svet. Nakon što je, u svojoj najnovijoj knjizi Bruno od Mesije, postavio tezu da se prvobitna Šulcova mesijanska vizija krije u jednom njegovom ranom ekslibrisu, V. Panas (Lublin) sada i lik Bjanke iz pripovetke "Proleće" tumači kao varijantu "ženskog Mesije", što odgovara koncepciji Jakova Franka poznatoj iz XVIII veka. J. Šulte (Hamburg) je pak pojedine Šulcove pripovetke tumačio u kontekstu rabinske tradicije, astronomije, jevrejskog i hrišćanskog kalendara. U diskusijama je ipak najviše reči bilo o naizgled suprotstavljenim gnostičkim i kabalističkim elementima, pošto su i A. Kalin (Poznanj) i A. Joč (Poznanj) govorili o gnosticizmu, dok je P. Pruhnjak (Lublin) uz pomoć kabale analizirao Šulcove "Ptice". Š. Lindenbaum (Ramat Gan) je pak svoj referat posvetio alegoričnom iščitavanju "Sanatorijuma pod Klepsidrom" kao svojevrsne vizije pakla, odnosno čistilišta.

Komparativnoj analizi Šulcovih tekstova i filozofskih savremenika (Hajdeger, Lukač) bili su posvećeni referati K. Lipinjske-Ilakovič (Njujork) i I. Laurinjeca (Debrecin). Tokom konferencije mnogi učesnici su u različitom kontekstu pominjali i Ničea, Šopenhauera, Bergsona, Frojda, Junga, Bubera, pa i Levinasa, Lakana i Deridu, uglavnom pronalazeći više razlika nego sličnosti sa poznatim filozofskim idejama. V. Bolecki (Varšava) je govorio o dionizijskoj koncepciji, tvrdeći da se kod Šulca mogu naći parafraze Ničea, dok A. Čabanovska-Vrubel (Krakov) Šulcove vizije detinjstva vidi kao antifrojdovske. Još u uvodnom referatu J. Jažembski (Krakov) je podsetio da kod Šulca na početku nije bila reč nego slika, izdvajajući tri faze u umetničkom razvoju koji je svoj vrhunac dobio u metafori slike. U metafizički i ontološki kontekst pokušala je da pronikne i M. Visocka (Krakov), nadovezujući se na jevrejsku tradiciju dijaloga.  O Bahtinu i o ruskim formalistima, koji su živeli u isto vreme i nedaleko od Šulcovog rodnog grada, ali o čijoj direktnoj vezi nema istorijskih potvrda, govorio je R. Lubi iz Irske. Komičnim i crnohumornim elementima u Šulcovoj prozi bavili su se T. Bohenjski (Lođ), B. Griškjevič (Krakov) i T. Mizerkjevič (Poznanj), dok je najviše pažnje izazvao provokativni pristup K. Klosinjskog (Katovice), koji je pokušao da neke fragmente Šulcove proze pročita u pornografskom ključu, što je kasnije u diskusiji sâm opovrgao. Zanimljive referate o istovetnom opsesivnom motivu manekena kod umetnika tog vremena (Hans Belmer, Debora Fogel) podneli su M. Sporonj (Katovice) i B. Sjenkjevič (Poznanj). O odnosu slavnog poljskog reditelja Tadeuša Kantora prema Šulcovoj prozi govorio je L. Marineli (Rim). Kao što se odmah može uočiti, učesnici skupa su uglavnom tražili topose koji su danas po Šulcu prepoznatljivi, analizirajući njihove varijacije u delima drugih umetnika. Nekoliko referata je bilo posvećeno najnovijoj poljskoj prozi: A. Baglajevski (Lublin) je Stefana Hvina, Olgu Tokarčuk, Magdalenu Tuli i Pjotra Ševca predstavio kao manje-više svesne Šulcove epigone, A. Njevjadomski (Lublin) je govorio o šulcovskoj inspiraciji u galicijskoj trilogiji Andžeja Stasjuka, a A. Skrendo (Ščećin) je osvetlio pesnikov odnos prema velikom prethodniku kroz interpretaciju samo jedne Ruževičeve pesme ("Pri svetlosti lampi koje dime") iz zbirke Uvek fragment. Analizirajući širi kontekst recepcije na Balkanu, Šulca kao književni lik u srpskoj književnosti 90-ih predstavila je B. Stojanović (Beograd).

Na ovoj prevashodno polonističkoj konferenciji najveću senzaciju je pak predstavljao referat jednog germaniste po obrazovanju, sa susedne Katedre za komparativnu književnost, koji je postavio hipotezu da je Šulcova "Domovina" (Ojczyzna, 1938) zapravo prevod njegove – danas izgubljene priče Die Heimkehr – jedine za koju se pouzdano zna da je Šulc napisao na nemačkom i kao takvu je navodno poslao, između ostalog, i Tomasu Manu iste te 1938. godine. Filološkom analizom teksta Jacek Šolc je ustanovio da postoje germanizmi u poljskom "originalu", kakvih nema u drugim Šulcovim pripovetkama, što je navelo neke diskutante da kasnije pominju mogućnost da taj tekst nije "preveo" sâm autor, nego neko drugi. U svakom slučaju, ova zanosna hipoteza će to i ostati, sve dok se eventualno ne pronađe rukopis te novele na nemačkom.

Nešto više o samom Šulcovom životu i o nesretnom vremenu i prostoru u kojem je pokušavao da stvara, u samoj završnici konferencije nadahnuto je govorila Dora Kacnelson, a prof. Panas je pročitao tekst Ježija Ficovskog koji zbog bolesti nije bio prisutan. Ficovski je "poslednjom Šulcovom bajkom" nazvao ono što je početkom 2001. glasovito odjeknulo u celom svetu, kada je u Drohobiču na zidovima dečje sobe u nekadašnjoj vili naciste za kojeg je morao da radi, konačno otkriveno poslednje Šulcovo delo: to su "freske", zapravo murali sa motivima iz Grimovih bajki, a gorčina usled njihovog rasparčavanja od Ukrajine do Izraela ostala je u senci čitave lublinske konferencije i u redovnoj diskusiji posle pročitanih referata nije bilo komentara na ono o čemu je donedavno poljska štampa naširoko pisala.

Iako je u organizaciji konferencije učestvovala i Katedra za istoriju umetnosti, samo su dva referata bila isključivo posvećena Šulcovim crtežima. Uz projekciju slajdova, M. Kitovska-Lisjak (Lublin) je govorila o portretima majke, a M. Šelong (Poznanj) je analizirao pet varijanata crteža "Verglaš", koji spadaju u Šulcove ilustracije za "Knjigu".

Za vreme trajanja naučne konferencije u Lublinu je organizovan i bogat prateći program: gostovalo je nekoliko pozorišnih predstava rađenih po motivima iz Šulcovih priča, prikazano više dokumentarnih i animiranih filmova, pa i čuveni igrani film "Sanatorijum pod Klepsidrom" iz 1973. u režiji Vojćeha Hasa. Nakon nekih projekcija upriličen je i razgovor sa autorima, između ostalog i sa britanskim rediteljima braćom Kvaj, koji su imali malu retrospektivu od sedam kratkih filmova, među kojima je dakako najzanimljivija "Krokodilska ulica" iz 1986. Nekoliko kolektivnih i autorskih izložbi savremenih poljskih likovnih umetnika koji su inspiraciju našli u Šulcovom životu i delu, prethodilo je centralnom događaju 19. novembra – tačno na  godišnjicu autorove smrti, kada je u lublinskom muzeju svečano otvorena postavka od 70 crteža i grafika samog Bruna Šulca, kao i jednog njegovog – jedinog sačuvanog – ulja na platnu ("Susret" iz 1920). Sličan festival posvećen Šulcu, sa mnogo više dokumentarnog materijala, održavao se krajem 2000. godine u Trstu, ali lublinska naučna konferencija po brojnosti učesnika i po visokom akademskom nivou može se meriti samo sa onom koja je u junu 1992. godine održana u Krakovu.

Većina genijalnih umetničkih dela ne prestaju da fasciniraju naučni i umetnički svet, pa i ovo Šulcovo za mnoge ostaje enigma, iako njegov opus ne premašuje obim jedne knjige i manjeg izložbenog prostora. Za većinu njegovih crteža se još uvek ne zna, stalno se novi pojavljuju na poljskim i inostranim aukcijama, a o nekim izgubljenim rukopisima se već odavno ispredaju legende (navodno izgubljeni roman "Mesija"). Ukupno 30 za života objavljenih pripovedaka, isto toliko kraćih kritičkih i autopoetičkih napisa, oko 150 sačuvanih pisama i par stotina crteža i grafika – to je fizički mali, ali metafizički veliki svet, u kojem će se uvek naći nešto zanimljivo, novo i nepoznato, zbog čega ne prestaje interesovanje za Šulcovo delo.

Otud i takav moto lublinske konferencije: "Dakle, tako ćemo skupljati te aluzije, ta zemaljska približavanja i etape po putevima našeg života, kao komadiće razbijenog ogledala." (Bruno Šulc: "Knjiga")

 

Branislava Stojanović

 

"Filološki pregled" (Beograd) XXX: 2003, br. 1, str. 195-198.

 

www.brunoschulz.prv.pl